Orgulje Heferer

Sveta glazba kao izričaj radosti kršćanskog življenja, a zvuci orgulja uzdižu srca k Bogu i k nebeskim stvarima


Konstitucija o svetoj liturgiji Sacrosanctum Concilium Drugog vatikanskog sabora (1963.) potiče vjernike da pjevaju te „neka se najvećom brigom čuva i promiče blago svete glazbe. Neka neprestano napreduju pjevački zborovi, naročito kod stolnih crkava" (br. 114). Crkveni sabor ističe i važnost orgulja: „U latinskoj Crkvi treba uvelike cijeniti orgulje sa sviralama kao tradicionalno glazbalo kojega zvuk može crkvenim obredima dodati divan sjaj te srce veoma uzdići k Bogu i k nebeskim stvarima." (br. 120).

Biblija poziva vjernike da u službi Božjoj i u liturgiji budu nošeni riječima psalmista: „Kliči Bogu sva zemljo! Služite Bogu u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!" (Ps 100). Kršćanski pristup Božjem žrtveniku prožet je molitvom da svi djelatnici na području crkvene glazbe, čuvajući ljubomorno crkvenu glazbenu baštinu, nastoje uvijek novim glazbenim oblicima postizavati vrhunska glazbena ostvarenja upuštajući se smjelo za traganjem novih izražajnih mogućnosti u sakralnoj glazbi.

Katolička Crkva toliko cijeni crkvenu glazbu da joj je postavila „zaštitnicu", sveticu – sv. Ceciliju. Sveta Cecilija, mučenica, živjela je u prvoj polovici trećega stoljeća (oko 230. godine), a njezin blagdan Crkva slavi 22. studenoga. Taj dan Crkva slavi kao dan raspjevane radosti. U osobi sv. Cecilije Crkva vjernicima stavlja pred oči uzor i nasljedovanja vrijedan primjer krhkog lika mlade djevojke, koja je odlučno, hrabro i dosljedno do smrti ispovijedala svoju vjeru u Krista i svojom mučeničkom smrću posvjedočila svoje opredjeljenje za Boga, te je umirala radosno, s pjesmom na usnama kako to svjedoči Passio ili opis njezina mučeništva, riječima cantantibus organis (uz pjesmu orgulja). Upravo zbog tog izraza i bez obzira na problematičnost njezinih hagiografskih podataka, sv. Cecilija je od kraja srednjega vijeka u Katoličkoj Crkvi proglašena zaštitnicom crkvene glazbe i njezinog najodličnijeg atributa – orgulja!

Sv. Cecilija svjedoči o tome da su radost, smijeh, pjesma i glazba bitni i sastavni dijelovi kršćanstva. Kakva je vjera morala prožimati tu mladu djevojku, koja je u času svoje grozne smrti imala snage i hrabrosti da smrti prkosi – pjesmom! Ta činjenica oslikava duhovno ozračje u prvotnoj kršćanskoj zajednici i svjedoči da radost i pjesma pripadaju biti kršćanskog djelovanja i življenja. Zaštitnica crkvene glazbe i orgulja, sv. Cecilija nas potiče na razmišljanje da pjesmu, smijeh i radost prihvatimo kao vrhunsku kršćansku krjepost. Radost je dar Kristovog uskrsnuća. Kad su jednom zapitali skladatelja Josipa Haydna (1732. – 1809.) zašto sve njegove melodije zvuče tako radosno i veselo, on je odogovorio: „Zato, jer sam neopisivo sretan i radostan pri pomisli na Boga!" Sin Hrvatskog Zagorja, svećenik i pjesnik iz Bednje, Izidor Poljak (1883. – 1924.) u svojoj pjesmi Pjesnik Gospodnji, zapisao je riječi koje se danas mogu tumačiti kao pjesma u liturgiji i kao liturgija u pjesmi: „Pjevat ću Tebi, Bože moj! I molitve harfe moje, nek se uspinju k Tebi, ko meki oblaci tamjanovi."

Ali, vratimo se orguljama, instrumentu koji je dobio laskavi naziv „kraljica svih instrumenata"! I ne samo to. Orgulje će od idealnog crkvenog liturgijskog instrumenta postati najpoželjnije umjetničko koncertno glazbalo svih vremena!

Kršćanska Crkva je u prvim stoljećima svoga djelovanja izbjegavala glazbene insturmente smatrajući ih sredstvom poganske zabave. U čemu je bila poteškoća? Ranokršćanska Crkva željela je sačuvati „čistom" Božju riječ i Božju poruku, pri čemu su glazbeni instrumenti poganske provenijencije mogli zasjeniti jasnoću Božje riječi. Zbog toga se ranokršćanska Crkva odlučila za tzv. koralno pjevanje koje obuhvaća sve inačice jednoglasnog zbornog pjevanja u zapadnoj Crkvi ili tzv. gregorijansko ili ambrozijansko pjevanje bez pratnje glazbenih instrumenata.

Orgulje su dijete Mediterana, čiji se izum pripisuje mehaničaru Ktesibiju (oko 246. god. prije Krista), koji je djelovao u egipatskoj Aleksandriji. Rođene na ušću rijeke Nila, orgulje su stigle u zapadni svijet, u carski Rim, gdje su se udomaćile kao jedno od mnogobrojnih dobara istočne kulture. Nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva (476.) i u tijeku barbarskih napada na Rim, orgulje su ponovno našle svoje utočište na Istoku, da bi se još jednom vratile na Zapad kao dar bizantskog cara Konstantina V. (757.) franačkom vladaru Pipinu Malome, gdje su nastavile svoju bogatu povijest, modelirajući se prema osobinama pojedinih europskih naroda, sve do naših dana.

Veličina, monumentalnost i zvukovna prodornost orgulja tako je fascinirala kršćanske suvremenike da su orgulje postale glazbalo za koje su kršćani smatrali da ujedinjuju sva glazbala kojima se slavi, hvali i časti Krist Gospodin. Tako je nastalo razdoblje „procvata orgulja na Zapadu." Od XIII. stoljeća nadalje, orgulje postaju neizostavnim i sastavnim dijelom liturgije i bogoslužja, a u XVIII. st. poprimaju i svoju prepoznatljivu likovnu dimenziju kao protutežu oltaru te tako postaju značajan element ljepote uređenog crkvenog prostara sa svojim umjetnički obrađenim kućištima. U XV. stoljeću pojavljuju se male prijenosne orgulje ili portativi, kao i veći pozitivi namijenjeni kućnom muziciranju. U katoličkoj liturgiji orgulje od tada prate pjevanje puka, zbora i solista, a posebno su prikladne za koncernte duhovne i crkene glazbe.

U hrvatskoj orguljskoj baštini, orgulje se ne udaljuju od suvremenih uzoraka na Zapadu te posjeduju svoja likovna obilježja. Budući da su jug i sjever Hrvatske bila dva područja po različitim političkim, društvenim, socijalnim, crkvenim i političkim utjecajem, orgulje i orguljarstvo se je kao kulturno dobro i različito razvijalo. Orgulje na području sjeerne Hrvatske razvijale su se pod utjecajem kulturnih središta Austrije, Njemačke, Slovenije, Češke i Mđarske, dok je u južnoj Hrvatskoj bio presudni utjecaj Venecije i drugih gradova.
Za razvoj orguljarstva u Hrvatskoj najzaslužnija je Umjetnička radionica Heferer, koju je kao „Prvu hrvatsku gradiona orgulja, harmonija glasovira", osnovao 1849. godine u Grazu, Mihael Heferer (1825. – 1887.). Tvrtka je počela djelovati u Hrvatskoj 1868. godine i to najprije u Karlovcu, a od 1870. godine do danas djeluje u Zagrebu. Poslije Mihaela Heferera do danas djeluju četiri naraštaja Heferera: Ferdo Heferer (Graz, 1853. – Zagreb, 1928), August Faulend Heferer (Graz, 1881. – Zagreb, 1944.), Ivan Faulend Heferer (Zagreb, 1927.), August Faulend Heferer (Zagreb, 1951.) te Tomislav Faulend Heferer (Zagreb 1969.). Radionica Heferer sagradila je diljem Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Austrije 263 orgulje, a samo u zagrebačkim crkvama njih 18, te u okolici Zagreba još 29 orgulja.
Umjetnička radionica Heferer pokrenula je 1994. godine, u suradnji s Koncertnom direkcijom Zagreb, ciklus koncerata na orguljama diljem Hrvatske, pod nazivom „Orgulje Heferer" i to na orguljama koje je Radionica Heferer obnovila. Tako firma Heferer, kao „dinastija plemenitog orguljskog zvuka", krajem svakog proljeća oživljava bogatu hrvatsku orguljarsku baštinu, a glazbenoj javnosti, domaćoj i svjetskoj, omogućuje neponovljiv doživljaj veličanstvenih i raskošnih zvukova „kraljice instrumenata".

mons. dr. sc. Juraj Kolarić,
predstojnik Ureda za kulturna dobra i ravnatelj Dijecezanskog muzeja Zagrebačke nadbiskupije

Program 23. festivala Orgulje Heferer>>